Priča o Harisu, ničijem djetetu kojeg su lovci pronašli u šumi s vukovima?

0
SHARE

Možda se Haris Pućurica, kao dječak s ove ilustracije, jednog dana jednostavno odšetao ka šumi od roditelja koji ga u tom momentu nisu nadzirali. Možda su ga mjesecima tražili i nisu uspjeli pronaći. Možda je bio neželjeno, ostavljeno dijete. Možda su njegovi roditelji imali saobraćajnu nesreću, a on je jedini preživio i izgubio se negdje u gustim šumama na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Možda… Ko zna?!

 

On je bio i ostao „ničije dijete”, niko ga nije tražio, a ni on nikoga nije tražio. Nije znao ni ima li koga, ni odakle je, ni koliko je vremena proveo u šumama. O životu Harisa Pućurice zna se samo onoliko koliko je vremena proteklo od dana kada su ga 1988. godine u šumi na spomenutom mjestu pronašli lovci, izgrebanog, modrog, raščupanog, izgladnjelog… pa do dana kada je kao prilično socijalizirano dijete četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za djecu i omladinu. Ime su mu dali lovci, prenosi Azra.

Neuhranjen i bolestan

Zbog rata sva djeca su do kraja 1992. godine vraćena u republičke centre za socijalni rad iz kojih su nekada došli. Vraćen je i Haris. Ko zna gdje. Dio dokumentacije Prihvatilišta izgorio je u požaru prije 15-ak godina. Odakle je došao i kud je otišao Haris i dan-danas je misterija. Neki domci čuli su da je poginuo negdje na ratištu u Bosni. Uglavnom, nikad se više nije javio nikom.

I vjerovatno bi ta priča pala u zaborav da je jedan od Harisovih vaspitača, Dragan Rolović (današnji direktor Zavoda za vaspitanje djece i omladine Beograd), slučajno nije spomenuo Ani Tomović, pozorišnoj rediteljici koja je radila s djecom u Zavodu. Ona je priču, opet, prenijela svom suprugu, reditelju Vuku Ršumoviću. Njega je toliko inspirirala da je odlučio napraviti dokumentarni film. Međutim, na kraju je „ispao” igrani film „Ničije dete”. Premijerno je prikazan na Festivalu u Veneciji, odakle se vratio s čak tri nagrade: u popratnom programu Sedmica kritike dobio je nagradu publike, nagradu za najbolji scenarij i nagradu kritike žirija FIPRESCI kao najbolji film izvan takmičarskog programa.

Oduševila ih je misterija kojoj su lovci nekada davno dali ime Haris. Kada je došao u Prihvatilište, procijenjeno je da ima između deset i 12 godina.

– Bio je prilično visok. Zapamtio sam kako je dugačke ruke imao. Bio je plavušan, više svijetlosmeđ, s plavim očima, bledunjav, svijetle puti. Kad je tek došao kod nas, imao je hroničnu upalu sinusa i stalno mu je curio nos. Karakterističan mu je bio hod, malo trapav, mada on sam nije bio trapav, niti je fizički bio oštećen na bilo koji način. Bio je zdravstveno zapušten, neuhranjen, imao je ogrebotine i rane po tijelu, nije znao govoriti i imao je problem s hodanjem. Kasnije se ispostavilo da nije znao hodati u cipelama. Ali, naučio je – priča Rolović.

U početku su se s Harisom sporazumijevali gestikulacijom, ali brzo je počeo učiti prve riječi.

– Imao sam utisak da razumije većinu stvari koje mu govorim. To nam je bio znak da je dijete bilo u kontaktu s ljudima i da je nekad znalo govoriti. Djeca su mu pomogla da brzo savlada govor. Oni su se baš potrudili i na naše veliko iznenađenje ostvarili odličan kontakt s Harisom, štitili su ga, naučili ga mnogočemu.

Plašio se tehnologije

Haris se nije plašio ljudi, ali jeste nove sredine i tehnologije.

– Sve mu je bilo novo i nepoznato, puno djece oko njega, velika zgrada, svi mu nešto govore, nešto pokazuju… U početku je mnogo vremena provodio budan, nije spavao na krevetu, već na stolici, te ispod stola i na stolu u dnevnom boravku. Trebalo je vremena da nauči spavati u krevetu. Kada je prvi put vidio televizor, to je bila tragikomična situacija. Toliko se uplašio da smo ga za noge izvlačili ispod kreveta. Higijenske navike nije uopšte imao. Nije znao čemu služi česma, imali smo problem da ga naučimo da je koristi, kao i da ga okupamo, odsiječemo mu nokte… Opirao se tome neko vrijeme. Ono čega se sjećam jeste da je strašno bio vezan za stvari koje je dobio, čuvao je sve, od četkice za zube pa nadalje. Bio je fasciniran klikerima i psima. Jednom je u naše dvorište ušao rotvajler, djeca su se razbježala, a Haris mu je prišao, smirio ga, uzeo za ogrlicu i doveo meni u kancelariju. Kako je samo mirno taj pas stajao pored njega – prisjeća se Rolović.

U početku je Haris želio jesti samo meso, odbijao je kuhanu hranu i hljeb.

– Djeca su nam govorila da je odlazio iza doma do bureta u koje su se istresali otpaci i da je iz njega vadio hranu i jeo je. Kasnije je počeo jesti kuhanu hranu – kaže Harisov nekadašnji vaspitač.

Ubacili su ga u školski program prilagođen njegovim mogućnostima. Naučio je čitati i pisati. Međutim, čak i kada je savladao veliki fond riječi, nije mnogo govorio.

– Oko njega su bila djeca, ali nikad ih nije provocirao, nije ulazio u konflikte s njima. Imao je i najboljeg druga, Žileta. Taj dječak je na neki način preuzeo brigu o njemu, a bio je jedan od najjačih i najinteligentnijih dječaka u domu u to vrijeme. Bili su baš bliski, što je za nas bilo iznenađenje, s obzirom na to da je Žile bio dječak sklon manipulacijama, svađama. On je Harisa naučio kako se drži olovka, kako se piše, kako se peru zubi, kako se kupa, mnogo puta smo ga zatekli mokrog jer mu je pomagao da se kupa. Žiletov odlazak iz doma je teško pao Harisu. Nije imao nikog tako bliskog. Nama, vaspitačima, Haris je bio posebno drag. Meni lično jer sam znao kakav je došao i kakav je napredak napravio za to kratko vrijeme. Umio se on vezati i za nas, kad sjednete pored njega, on se malo osloni na rame, tražeći nježnosti i pažnje, kao i svako dijete. To mu kod nas nikad nije bilo uskraćeno – napominje Rolović.

Godine provedene u ovoj ustanovi vjerovatno su bile najljepše u Harisovom životu. Imao je kakav-takav dom, drugove, išao je u školu, bio je na suhom i toplom, o njemu je konačno neko brinuo. I dalje je bio ničije dijete, ali je postao neko. Nažalost, to je trajalo kratko. Vraćen je tamo gdje je pronađen. Više se nije vratio. Tu je zatvoren krug njegovog života.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here